Lukavi Šibenčani 1322. godine sklapaju savez s Venecijom kako bi postali poltički bitni

To su bili moćni gradovi koji su baštinili antičku tradiciju, politička prava i što je najvažnije - teritorij. Upravo radi toga savez Šibenika s Venecijom predstavlja možda najveći diplomatski uspjeh u šibenskoj povijesti, i nadasve političko lukavstvo Šibenčana.

NISU ŠIBENČANIMA SA ŠUBIĆIMA CVALE RUŽE

Premda je Šibenik još 1298. godine postao biskupsko sjedište, što je jedan od najvećih događaja u šibenskoj povijesti, to nije bilo dovoljno da garantira političku i ekonomsku samostalnost grada. Zato su se Šibenčani odlučili za savez s Venecijom, jedinom pomorskom, mediteranskom silom. Priča o savezu Šibenčana s Venecijom 1322. godine ide ovako. Tri godine ranije 1319., Šibenik se odlučio otresti financijski nezgodnog gospodstva knezova Šubića Bribirskih i osamostaliti kao komuna. Hrvatski ban Mladen Šubić, vazal hrvatsko-ugarskog kralja na to je odgovorio opsadom Šibenika. Pokušao je, kako nam povijesni izvori govore, podčiniti Šibenčane svojoj vojnoj posadi koja se nalazila u kaštelu sv. Mihovila. To nam još jednom potvrđuje neutemeljenost tvrdnji da je Šibenik nastao od kaštela sv. Mihovila. Kaštel je sagrađen kako bi strana sila kontrolirala grad i građane, što je bio slučaj posvuda po srednjovjekovnoj Europi. Šibenčani su pokušali odvratiti bana Mladena Šubića od opsade grada tako što su mu izručili kolovođe pobune protiv njega. Umjesto da odustane od opsade, ban ih je dao javno pogubiti ispred gradskih zidina kako bi zastrašio Šibenčane i prisilio ih na predaju. Međutim, to je samo učvrstilo uvjerenje Šibenčana da im je Venecija jedini spas.

ŠIBENIK I TROGIR NA ISTOJ STRATEGIJI

Na isti način ban Mladen Šubić ugrožavao je i Trogirane, pa se Šibenik i Trogir, na nagovor Venecije, po prvi put udružuju. Kao dio tog plana, 15. ožujka 1322. godine devedeset i četiri pripadnika istaknutih šibenskih obitelji u Kneževoj plači polaže zakletvu vjernosti Veneciji. Venecija im priznaje sve postojeće šibenske statutarne povlastice, ustaljuju se i ozakonjuju plemićka uprava i podjela vlasti po uzoru na talijanske komune. Tim činom Šibenik postaje suvremeni i punopravni mediteranski grad pod zaštitom i priznanjem tada najmoćnije pomorske sile na obje obale Jadrana. Makar je formalno Šibenik još uvijek bio pod vlašću hrvatsko-ugarskog kralja i njegovog predstavnika hrvatskog bana, stvarnu vlast u Šibeniku vršila je Venecija. Prema sporazumu sa Šibenčanima, Venecija je postavljala i vrhovnu izvršnu vlast u gradu - gradskog kneza. Osim toga, Šibenik je savezom s Venecijom dobio i velike teritorijalne ustupke na račun Zadra - otoke Žirje, Murter, Velu i Malu Artu. S obzirom da Šibenik nije mogao, kao ostali antički gradovi u Dalmaciji, polagati pravo na svoj teritorij od vremena rimske vladavine, morao ga je postepeno stvarati na štetu susjeda. Tako je savez s Venecijom postao jedan od najvećih diplomatskih uspjeha Šibenčana u srednjem vijeku.

PROŠLOST TUMAČIMO LOGIKOM PROŠLOSTI A NE SADAŠNJOSTI

Ova mala povijesna epizoda pokazuje nam kako su složeni bili politički odnosi na Mediteranu u srednjem vijeku. I kako je događaje iz srednjovjekovne prošlosti nemoguće dovoditi u vezu sa suvremenim događajima, ili ih tumačiti onako kako nama danas odgovara. Dalmatinske komune, pa tako i Šibenik, gledale su kako iz sukoba velikih sila (u ovom slučaju Hrvatsko-ugarskog Kraljevstva i Venecije) izvući za sebe što veću korist. Cilj je bio uvijek isti - politička autonomija koja je garantirala i najveća ekonomska prava. Isti procesi odvijali su se u srednjem vijeku i na zapadnoj obali Jadrana u Italiji, gdje su talijanske komune u borbi s njemačkim carem Svetog Rimskog Carstva izborile punu autonomiju temeljenu na odredbama rimskog prava. Ta politička strujanja među talijanskim srednjovjekovnim gradovima jako su se odrazila i na odnose na našoj, istočnoj jadranskoj obali. Zbog toga je razlog zašto su dalmatinski gradovi i Šibenik na kraju pristali uz Veneciju povijesno posve razumljiv. Za razliku od vladavine hrvatsko-ugarskog kralja, koji je Šibenčanima nametao teške financijske obveze, Venecija je nudila nešto drugo i lako prepoznatljivo Šibenčanima. Nudila je oblik vladavine kakav je i sama imala. Nudila je aristokratsku republiku u kojoj je privid demokracije bio puno veći i drugačiji nego u bilo kojem tadašnjem europskom feudalnom kraljevstvu.

Sa stajališta onodobnih Šibenčana, hrvatsko-ugarski kralj je u njima vidio i želio samo podanike, a Venecija svoje punopravne građane.