Šibenski bonkulović: Ćevapčići kakvi su se jeli na plesnjacima Krke, Jadrana i Dubravke

Evo kad krenuh ovo pisati, promislio sam kako se u stvari postaje bonkulović. Nije to nimalo lako, jerbo, tanka je nit od uživanja u hrani do one druge, iskonske potrebe za preživljavanjem i krcanjem. Treba proći i škole, ne one klasične, razredne, nego one – od obiteljskih, preko uličnih i društvenih, pa do onoga samoga što je u čovjeku usađeno. A sve uz dobre treninge i edukaciju. Važno je znati uživati u hrani, da stanice nepca šalju signale sivim ćelijicama u mozgu i da naprosto u tome uživaju. Još ćemo o tome u narednim nastavcima, a sad prestanimo „filozofirati“ i ajmo biti bonkulovići.

Ali, opet oni sa sjećanjima, a ovaj put i s razlogom. Pisao je ŠibenikIN o nedostatku plesnjaka u današnje vrijeme. U mojoj mladenačkoj dobi bilo ih je, čak i žive glazbe, i nekoliko disco klubova. Doduše, do nekih je trebalo do Zablaća, ili Dubrave, Vodica, Tisnog, Primoštena, Biograda... Ali, bilo je.

U ona doba kad sam bio dijete, sjećam se plesnjaka po gradu. U hotelu Krka, u Dubravci na Šubićevcu, čini mi se i u hotelu Jadran i na tvrđavi današnjeg naziva Barone, u Partizanu... No, tada nije meni bio važan ples. Vodili su me moji, ali ja sam uživao i tada u finim delicijama moga Grada.

Ovaj put pričamo o kultnim mjestima koja pamtim još i danas, a na kojima su bili – roštilji – gradele. I to one velike. Plemeniti dim dizao se i kad su bile ljetne bonace, nosevi bonkulovića kretale su prema izvorima lijepoga. U Krki je roštilj bio u kantunu prema staroj pošti, u Jadranu u kantunu prena zgradi današnje Županije, a u Dubravci nedaleko podija. Evo,kao da ih sada vidim. I plesalo se i fino papalo. Vremena su se promijenila, ali bilo bi lijepo da je u Šibeniku barem jedno takvo mjesto. Možda sam ja romantik, ali ...

I u svemu tome, sjetih se ćevapa i njihovog opojnog mirisa i kokte u lijepim šibenskim ljetnim večerima. A okuse bonkulovića, tj. mene, razvijala je i trenirala moja baka. Od prvih dana. I zahvaljujući njoj i još nekim obiteljskim i inim trenerima o kojima će biti riječi, eto mene danas istreniranog za sve ovo, došli smo i do ćevapa koje smo mi u kući spremali.

Jedan je dida bio veterinar, tako da nije falilo mesa. Eto, zato danas donosim recept po kojem sam spremio i ove ćevape na slikama, doduše ne na gradelama, nego na „struju“, ali je isto ispalo puno lipo. Dakle, govorimo o receptu starom najmanje 80 godina. A dida veterinar je u ona doba bio i u Crnoj Gori i u Bosni.

A ide ovako:

Namirnice:

_{1 kg govedine (ja uzeo od plećke i vrata)}

10 dkg goveđeg loja (Zoran mi izreza od bifteka)

1 kapula manja

2 češnja bilog luka izrizana sitno, sitno

papra i soli po želji

malo petrusimena (peršina) sitno izrizanog

dva prstohvata čilija (po mojoj želji)

malo mlijeka

I onda, u samljevenu govedinu i loj (malo krupnije), sve sastojke dobro izmiješamo – mijesimo oko pola sata da se sve dobro prožme. Nakon toga pustimo sat dva da tako stoji, a onda ručno oblikujemo ćevape, složimo, i ostavimo u frižideru da prenoće. Ja sam ih pekao za ručak. Naravno, malo ih solio i okretao. Ako ćemo ih peći na gradelama, najbolje je na drvenom ugljenu, pa ih staviti na dobro ugrijane gradele koje smo prije namazali lojem.

O serviranju vam ne trebam pisati, to ide po želji. U današnje vrijeme ide svašta, mi smo jeli s kapulom i eventualno kajmakom. Eto, to je jedan od recepata iz kužine moje bake i dida. Virujte mi, lipo je!

A za drugi put ćemo morati nešto bez mesa, da vidimo i delicije krša...

Pogledajte faleriju fotografija u nastavku: