Milivoj Beader, dragovoljac 113. šibenske brigade: 'To što proizvode zabranitelji gadi se istinskim braniteljima'

U ZKM-u 17. listopada premijerno će biti izvedena predstava ‘Max, Mischa i ofenziva Tet’, nastala prema istoimenom romanu od tisuću stranica norveškog pisca Johana Harstadta. Predstavu režira Ivica Buljan, a u njoj čak četiri značajne uloge igra Milivoj Beader, rasni kazališni i filmski glumac, te dragovoljac 113. šibenske brigade, piše Express.

Zadnjih godina ostvario je zapažene role u mnogim predstavama, od “Hinkemanna” Igora Vuka Torbice, preko “Pada” Mirana Kurspahića do “Braće Karamazovi” Olivera Frljića i “Anđela od leda” Árpáda Schillinga i postao svojevrsni zaštitni znak tog kazališta. S Beaderom razgovaramo o predstavi, ali i o zabraniteljskom ljetu te slučajevima festivala u Benkovcu, Šibeniku i Velikoj Gorici, a naravno i o Thompsonu i pozdravu ZDS, sramotnoj hrvatskoj ljevici i patriotizmu koji se masno naplaćuje.

Express: Monumentalni roman ‘Max, Mischa i ofenziva Tet’ Johana Harstadta ima tisuću stranica i otvara mnogo tema. Na koje ste motive stavili naglasak, koja ste pitanja otvorili?

Adaptacija mladog dramaturga Vida Hribara je izvrsna, ali kako je to doista ogroman materijal od tisuću stranica, s mnogim temama, motivima i likovima, ponekad nam se činilo kao da ulazimo u prašumu. U predstavi je naglasak stavljen na izdomljavanje i emigrantstvo Norvežanina u New Yorku, ali istodobno je to priča o ratu, zatim o kazalištu i umjetnosti, ali i o ljubavi. Glavni lik je Max, kazališni redatelj koji napušta Norvešku i dolazi u New York, a ja igram četiri lika - dva emigranta Armenca i Indijca, koji žive u New Yorku, ali cijelo vrijeme sanjaju o Armeniji i Indiji, zatim Maxovog djeda i zanimljivu ulogu američkog umirovljenika, vijetnamskog veterana koji je nakon rata cijeli život prodavao osiguranja za automobile. Tema Vijetnama je iznimno važna linija u predstavi; od prvog obiteljskog emigranta, strica, koji je nakon dolaska u Ameriku otišao u rat u Vijetnamu kako bi dobio američke papire, preko rušenja newyorških tornjeva do terorističkih napada. Bavimo se i traumama koje je rat ostavio na vijetnamske veterane. Predstava je kompleksna jer zahvaća čitav niz značajnih tema.

Koje se paralele mogu povući između Harstadtova romana, odnosno, Buljanove predstave, i našeg vremena, osobito situacije u Hrvatskoj?

Kad se sagledaju događaji u svijetu, od Putina do Trumpa, od rata u Ukrajini do Gaze, vidimo da roman korespondira s našim vremenom jer obrađuje i danas vrlo aktualne teme, od PTSP do raspada obitelji. Priča o PTSP je počela nakon vijetnamskog rata i proteže se kroz sve ratove do danas, a prisutna je i kod nas. Tema emigracije je aktualnija nego ikad. Tisuće mladih napustilo je Hrvatsku u potrazi za boljim životom, obitelji se raspadaju itd. Predstava udara u želudac i mislim da će gledatelji s lakoćom prepoznati sličnosti između tema u predstavi i situacije kod nas.

Kako vi kao branitelj dragovoljac 113. šibenske brigade komentirate događanja tijekom ljeta kada su zabranitelji pokušali preuzeti kontrolu nad hrvatskom kulturom i određivati tzv. podobnost kulturnih projekata, tražeći zabranu festivala ‘Nosi se’ u Benkovcu pod vodstvom stanovitog Gende čija kći pjeva Cecine pjesme?

Okidač za te događaje bio je Thompsonov koncert u Zagrebu. Nakon toga je sve krenulo. Ja sam kao dragovoljac od 1991. godine zgrožen ponašanjem braniteljskih udruga i tih zabranitelja od kojih mnogi nisu bili s nama dragovoljcima u prvim redovima. Da jesu ne bi ovakvim zabranama sramotili Domovinski rat. Mi smo se borili za slobodu, demokraciju i slobodu javnog mišljenja, a ponašanje zabranitelja i njihovi zahtjevi su u totalnoj suprotnosti protiv svega za što smo se mi zalagali. S druge strane, ti zabranitelji nisu uopće gledali predstave protiv kojih se bune, kao što je Frljićeva “Mrzim istinu”. Nisu uopće upućeni u njegov rad, jer da je itko od tih zabranitelja pogledao ijednu njegovu predstavu, znao bi da je on vrlo kvalitetan redatelj. On trenutačno režira Flaubertovu “Madame Bovary” u stockholmskom Dramatenu, najvažnijem švedskom dramskom kazalištu, koje mu je već ranije širom otvorilo vrata, kada je postavljao “Zločin i Kaznu” Dostojevskog. Također, jedva čekamo da ponovno dođe u ZKM-u gdje će ove sezone režirati “Vještice iz Salema”. Jako volimo s njim raditi, a i ravnateljica ZKM-a je stala uz njega u povodu slučaja Benkovac. Zahtjevi zabranitelja, te zadiranje u umjetnost određivanjem sloboda umjetničkog izražavanja, apsolutno je neprihvatljivo. Da sam bio na Arasovom mjestu ne bih im popustio. Sad su otišli i korak dalje. Neke braniteljske udruge traže od čelništva u Splitu kompletan uvid u financiranje kulture, zahtijevajući da se ne odobre novci projektima koji tobože blate domovinu. Time se samo sije strah što se potvrdilo na festivalu “Oglede” u Velikoj Gorici, kada su se organizatorice i kustosice prepale i same otkazale taj festival. To je njihov cilj: širiti atmosferu straha među ljudima, pogotovo kad su u pitanju žene. Tim alfa mužjacima očito je lakše bildati patrijarhalne mišiće na ženama, kao što im nije problem svakodnevno mlatiti i ubijati žene diljem Hrvatske.

Povijest nas uči da u kriznim vremenima vlast traži krivca, tj. neprijatelja ili žrtveno janje, kako bi prikrila pravo stanje stvari. Je li to primjenjivo na sadašnju situaciju u Hrvatskoj?

Nema više para od EU i sve je pokradeno u pljački, koju je HDZ na čelu s Tuđmanom započeo još početkom ‘90-ih. Ovo što se događa samo je nastavak njegove politike. Znamo njegove izjave o Srbima, znamo sve o provalama u srpske stanove i o nekim zločinima hrvatske vojske, a znamo i da se sve to zataškavalo. Takve stvari se kod nas periodično ponavljaju još od 1990. godine. Sjetimo se paljenja Ferala i dolaska branitelja na benignu predstavu “Krovna udruga” Ante Tomića i Ivice Ivaniševića u splitski HNK za vrijeme mandata Mani Gotovac, kada smo morali imati zaštitare. Tada sam po prvi put vidio strah kod kolegica i nekih kolega. I prije deset godina, kad smo u ZKM-u radili “Pad” Mirana Kurspahića, morali su nas štititi zaštitari. Tko zna bi li festival “Fališ” bio održan u Šibeniku da iza njega nisu stali šibenski gradonačelnik i šef policije. Drago mi je da su na otvorenju festivala “Fališ” bila i dva naša zapovjednika. Leon Lučev, također dragovoljac, i ja, reagirali smo na sve te događaje, a znam pouzdano da velik dio naše 113. šibenske brigade ne podržava zabranitelje i njihove zahtjeve. Moji prijatelji heroji iz moje šibenske ali i splitske brigade, koji su izašli čista obraza iz rata i koji nikad nisu bili ni u jednoj udruzi, nikad nisu tražili niti dobili nikakve beneficije. Mislim da se istinskim braniteljima gadi to što proizvode zabranitelji i da preziru njihove pokušaje da naplate svoj braniteljski staž. Poznato je da su braniteljske udruge politički projekti i da je to ekipa koja je mahom sklona HDZ-u, koji ih pritom i financira. Pitam se zašto te udruge nikad nisu prosvjedovali protiv pljačke u privatizaciji, koja je započela u vrijeme Tuđmana i traje do danas? Ili protiv dr. Rotimu koji ima tri stana na potezu od Vinogradske do Ulice grada Mainza? Sve ovo što se sada događa posljedica je te pljačke u devedesetima.

Cijeli razgovor pročitajte ovdje.