Vječno pitanje hrvatske povijesti i konačan odgovor na 'jesmo li ovdje od stoljeća sedmog'

Upravo onako kako je to 1997. godine opjevao Dražen Žanko:

“Na kamenu tvrdom o tom slova pišu

Od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu.”

Nakon višestoljetnih, uglavnom neuspješnih, akrobacija hrvatskih povjesničara o ovoj temi, u potrazi za odgovorom okrenut ćemo se a čemu drugom nego - arheologiji. A prema arheološkim nalazima i rezultatima istraživanja nije bilo posebne seobe Hrvata, već su oni slavenski narod koji je tu oduvijek, bolje rečeno od stoljeća sedmog. Samo što o tome, prije devetog stoljeća, nisu pisala “slova na tvrdom kamenu”.

KNEZ BRANIMIR KLJUČ JE SVEGA

Za početak moramo riješiti pitanje jesu li Hrvati zapravo Slaveni? Kod toga će nam pomoći ono što je o sebi napisao jedan od prvih hrvatskih kneževa, knez Branimir koji je vladao od 879. do 892. godine poslije Krista. Iza njega je ostalo najviše kamenih spomenika na kojima se spominje. Dva su izuzetno važna. Prvi je natpis pronađen 1906. godine u crkvi sv. Mihovila u Ninu na kojem se Branimir spominje kao “knez Slavena”, a zatim je u Šopotu kraj Benkovca 1928. godine pronađen ulomak natpisa koji postavlja sam knez Branimir. Na tom natpisu on sebe naziva “knezom Hrvata”. To je najstarija potvrda hrvatskog imena na kamenu na natpisima. Ranije se Trpimir kao “knez Hrvata” spominje u njegovoj povelji od 4. ožujka 852. godine, ali treba imati na umu da ta povelja nije sačuvana u originalu iz vremena događaja već je njen najraniji prijepis iz 1568. godine. Dakle, više od sedamsto godina kasnije.

Prema tome, nema nikakve sumnje da su Hrvati jedno pleme, ili narod unutar šire slavenske narodnosne skupine. Kojoj je, prema najnovijim znanstvenim istraživanjima, pradomovina bila između gorja Karpata i Baltičkog mora. Nakon osvajanja grada Sirmija (današnje Sremske Mitrovice u Srbiji) krajem 581. ili početkom 582. godine i kolapsa obrane na Dunavu, Slaveni su zajedno s Avarima, upadali na teritorij Bizantskog Carstva u jugoistočnu Europu. Slaveni su s mongolskim narodom Avarima bili u savezu, ali u stvarnosti Avari su bili gospodari. Nakon što je njihov savez pod zidinama Carigrada 626. godine porazio bizantski car Heraklije I., Slaveni se pomalo oslobađaju avarskog zagrljaja i stvaraju svoje prve države u jugoistočnoj Europi. To su neosporne povijesne činjenice, ali sve dalje oko Slavena i Hrvata je sporno budući da se sve naše povijesno znanje svodi na podatke bizantskog cara Konstatnina VII. Porfirogeneta, koji je vladao Bizantom od 945. do 959. godine.

NE MOŽEMO ARHEOLOŠKI DOKAZATI POSEBNU SEOBU HRVATA

Dolazak Hrvata na teritorij Bizantskog Carstva, u nekadašnju rimsku provinciju Dalmaciju, car Konstatnin Porfirogenet spominje u dva poglavlja glasovitog djela pod naslovom “O upravljanju Carstvom” koje je namijenio svom sinu Romanu. Već je legendarno 30. poglavlje u kojem se Hrvati doseljavaju u tadašnju rimsku Dalmaciju na čelu s petoricom braće i dvjema sestrama. I doista je legendarno jer se na isti način opisuje i doseljenje Bugara. Međutim, što o doseljenju Hrvata kaže arheologija? Ukratko - ništa. Naime, ne postoje nikakvi arhološki dokazi o posebnoj seobi Hrvata na prostor rimske Dalmacije. Da se takva zasebna seoba doista dogodila, pojavili bi se specifični materijalni tragovi vezani isključivo za Hrvate. Osim toga, seoba naroda iz prostora podunavlja bio bi logistički vrlo zahtjevan događaj jer su se selile čitave porodice. Koje su morale proći nekoiliko tisuća kilometara preko neprijateljskih teritorija da bi došle do jugoistoka Europe, Jadrana i Dalmacije. Ili kako piše britanski arheolog Huw Evans: “Dvije mogućnosti za migracije Hrvata mogu se brzo odbaciti pregledom arheoloških dokaza: nomadske migracije iz sedmog ili kasnog osmog stoljeća. Te dvije, da su se dogodile, pružile bi najjasniju razliku između Hrvata i ostalih Slavena naseljenih u Hrvatskoj”. Huw Evans doktorirao je temom o ranosrednjovjekovnoj arheologiji Hrvatske, a svoj doktorat objavio kao knjigu 1989. godine u Oxfordu u Velikoj Britaniji.

Što nam je preostalo u nedostatku dokaza? Prikloniti se jedinoj logičnoj pretpostavci: Hrvati su se kao jedno od slavenskih plemena (naroda) na svoj današnji prostor doselili zajedno s Avarima početkom sedmog stoljeća. To se dokazuje materijalnim, arheološkim ostacima kod kojih se ne zapažaju nikakve promjene sve do prvih konataka Hrvata s moćnom Franačkom državom Karla Velikoga, krajem osmog stoljeća.

MUDROST MIHE BARADE I NAŠE ZNANSTVENE AKROBACIJE

Jedini od naših povjesničara koji je predložio ovakav razvoj početaka hrvatske povijesti bio je vatikanski đak Miho Barada, rodom iz Segeta kraj Trogira. Barada je svoje viđenje doseljenja Hrvata znanstvenoj javnosti prvi put obznanio 1952. godine. I odmah izazvao žestoke polemike. Barada je elegantno riješio i pojavu naziva Hrvat i Bijela Hrvatska u ruskim, njemačkim i češkim srednjovjekovnim povijesnim izvorima. Prema najranijim ruskim povijesnim izvorima Bijela Hrvatska bila je u nekadašnjoj Galiciji, što je danas prostor zapadne Ukrajine oko gradova Lavova i Ternopila. Barada je točno pretpostavio da su sve to ostaci boravka plemena Hrvata na prostorima sjeverne Europe. Kao što je hercegovački vlaški klan Mirilovića u 16. stoljeću najprije došao podno planine Svilaje na izvor rijeke Čikole u Mirlović Polje, da bi se vrlo brzo pomakao južnije na teritorij nekadašnje srednjovjekovne šibenske komune u Mirlović Zagoru. I na oba mjesta ostavio svoje ime.

Od teze Mihe Barade o doseljenju Hrvata, naša znanost stalno se bavi nevjerojatnim akrobacijama oko poznatih povijesnih izvora. Pri tom se nitko nije sjetio postaviti pitanje što o svemu tome kaže ozbiljna svjetska arheologija. Koja je, kad je u pitanju doseljenje Hrvata, kristalno jasna: u nedostatku drugih dokaza, sve što možemo kazati je da su Hrvati ovdje od stoljeća sedmog.

A možda i koje desetljeće ranije. Od kraja stoljeća šestog.

Ilustracije

Slika 1. Slika Otona Ivekovića “Dolazak Hrvata na Jadran”